ISTRAŽUJEMO Koji su najčešći mehanizmi za izvlačenje novca iz javnog, privatnog i civilnog sektora

Iako nije dokazana autentičnost pisma koje je Aleksandar Papić poslao predsedniku Srbije, a u kojem se ukazuje da je cena radova na putu Ruma – Šabac – Loznica uvećana za 25 miliona evra (ni manje ni više nego za 50%), od čega je osam miliona dato vladajućoj stranci, njegov sadržaj savršeno se uklapa u ono što se već dugo pretpostavlja da je model ponašanja kada je reč o izgradnji infrastrukture i ugovaranju ovakvih poslova.
Izgradnja puteva ili druge kapitalne infrastrukture viđeni su kao odličan poligon za naduvavanje cena i izvlačenje novca iz državne kase na stranačke, kompanijske ili privatne račune onih koji su sa ovim izgradnjama povezani.
Praksa na koju je onomad opozicionar Aleksandar Vučić ukazivao optužujući tadašnju vlast da je 40 kilometara deonice na Koridoru 11 platila azerbejdžanskom Azvirtu barem 15 odsto više od stvarne vrednosti, poslednju deceniju ne samo da se nastavila već je možda poprimila i veće razmere.
Forbes Srbija istraživao je na koji način se novac izvlači iz državne ili kase državnih preduzeća, na koje sa računa privatnih firmi, a kako to najčešće rade nevladine organizacije, a sve u cilju bogaćenja pojedinaca.
S obzirom na to da tehnologije sve više omogućavaju poreznicima i drugim organima da nadziru finansijske transakcije, prostor za sive tokove se sve više sužava pa i oni koji žele da „izvuku“ novac u sopstvene džepove moraju da stalno iznalaze inovativne načine kako to da urade.
Iako je za očekivati da se iz javnog sektora povlači najveći novac i da se u civilnom sektoru to radi najfrekventnije (jer je reč o manjim iznosima), zapravo srce „sistema“ izvlačenja novca čine mehanizmi koji se koriste u privatnom sektoru, jer sredstva na kraju svih takvih „operacija“ završe na bankovnom računu nekog privrednog subjekta odakle ga je potrebno zakonito i neopaženo „skinuti“.
JAVNI SEKTOR
Rukovanje umesto tendera
Vlast jeste, a na zahtev Evropske komisije, krajem ovog leta ukinula zakon rogobatnog naziva (Zakon o posebnim postupcima radi realizacije projekta izgradnje i rekonstrukcije linijskih infrastrukturnih objekata od posebnog značaja za Republiku Srbiju) koji je u prethodne tri godine poslužio da se legalizuju strateška partnerstva i mimo tendera biraju izvođači radova na najvažnijim i najvrednijim infrastrukturnim projektima, ali to ne znači i da je prestala sa ovom praksom.
Desilo se ono na šta je odmah nakon ukidanja spornog zakona upozoravala Transparentnost Srbija. Ostale su mogućnosti da se pozivanjem na međudržavne sporazume koji imaju jaču pravnu snagu od domaćeg zakonodavstva ili usvajanjem leks specijalisa zaobiđu propisi o obaveznim javnim nabavkama.
Direktno ugovaranje poslova velike vrednosti, kao i „nacrtane“ javne nabavke za unapred poznatog ponuđača glavni su mehanizmi za izvlačenje novca iz državne ili opštinske kase.
Praksa da se glavni infrastrukturni projekti grade bez jasnih i javnih procedura, zaobilazeći tender za izbor najpovoljnijeg izvođača u Srbiji se događa decenijama.
Naručilac, naime, direktnim dogovorom izabere izvođača, on dalje svoje podizvođače, a oni svoje podizvođače kako bi se na taj način i firme i ljudi finansijski namirili. Epilog je, uglavnom, znatno veći ceh nego što je inicijalno dogovoreno.
„Nema dileme da vlast pokušava na svaki način da izigra Zakon o javnim nabavkama, kada god je to moguće i uopšte ne preza da sklapa ugovore bez sprovođenja odredbi ovog zakona, iako je to obavezno, a o čemu svedoče i izveštaji Državne revizorske institucije. Samo na osnovu zakona koji je nedavno ukinut, građeni su putevi i pruge i izvesno je da su stotine miliona, a verovatno i milijarde evra koruptivnim kanalima završile u rukama vrha vlasti i njihovih biznis partnera. Sada je na delu slična stvar sa zakonom za EXPO koji treba da suspenduje Zakon o javnim nabavkama i omogući direktne pogodbe i visoku korupciju“, kaže za Forbes Srbija Dragan Dobrašinović, stručnjak za analize javnih nabavki.
Nacrtane nabavke
Da stvar bude još gora, sprovođenje javnih nabavki ni na koji način ne garantuje da će procedura biti transparentna i fer, odnosno da se time eliminiše mogućnost korupcije i izvlačenja novca.
„U osnovi postoje dve vrste nabavki, one koje su sa stanovišta javnog interesa opravdane i svrsishodne i one koje su to isključivo iz ugla naručilaca, obično korumpiranih političara i izvođača, njihovih biznis partnera. I u jednom i u drugom slučaju, kompletni resursi se, uz male izuzetke, angažuju na suzbijanju konkurencije i dodeli posla već unapred izabranom izvođaču“, kaže Dobrašinović.
On navodi uobičajeni i uhodani mehanizam.
“Napravi se plan nabavke, onda se omogući tome za koga je nabavka raspisana da definiše specifikacije, obezbedi se neka prateća, fingirana, najčešće neodgovarajuća ponuda koju Komisija za javne nabavke odbaci, a onda partner političara dostavi ponudu koja je tek neku stotinu evra ispod procenjene vrednosti. Pošto je biznis partner uglavnom jedini ponuđač koji ispunjava kriterijume, on je pobednik i sa njim se sklapa ugovor. On ostvaruje zaradu, a političari svoju proviziju, tojest razliku između stvarne i plaćene cene“, objašnjava Dobrašinović.

Prodaja imovine u javnoj svojini
Na vrlo sličan način funkcioniše i mehanizam izvlačenja novca kod prodaje imovine u javnoj svojini. Razliku čini to što se u slučajevima direktne pogodbe ili javne nabavke cena naduvava, a kod prodaje imovine obezvređuje i prodaje po nižoj ceni od njene stvarne vrednosti.
„Provizije se u oba slučaju ostvaruju iz razlike između tržišne i plaćene cene“, kaže sagovornik Forbes Srbija.
PRIVATNI SEKTOR
Kako novac s računa firme pretvoriti u keš
Pošto se na jedan od ovih načina novac iz državne ili kase državnih preduzeća slije na račune privatnih firmi koje su angažovane za obavljanje posla, na scenu moraju da stupe mehanizmi izvlačenja tog novca u kešu, kako bi stigao do krajnjih korisnika – pojedinaca koji su u svemu učestvovali,
Iskusni poreski i finansijski stručnjak sa kojim smo razgovarali, a koji je insistirao da ostane anoniman, kaže za Forbes Srbija da se novac obezbeđuje ili tako što se prethodno naduvaju cene ili tako što se ugovore simulovani, odnosno nepostojeći poslovi.
„Način na koji se novac izvlači zavisiće i od vrednosti posla. Ako je reč o manjim iznosima, firma na čiji račun legne taj novac onda u daljem koraku sklapa fiktivni ugovor za neke nepostojeće usluge sa jednim ili više preduzetnika u paušalnom sistemu oporezivanja, zato što oni propisanim obavezama imaju mogućnost prihodovanja do šest miliona dinara godišnje, a da ne moraju da vode knjige. Paušalac onda podigne novac koji je zaradio iako zapravo nije obavio nikakav posao, za sebe najčešće zadrži proviziju, a ostatak u kešu vrati onome sa kim je posao sklopio“, objašnjava naš sagovornik.
Kod poslova velike vrednosti koriste se, kaže sagovornik Forbes Srbija, firme koje su registrovane u inostranstvu, u ofšor zonama ili se koriste Sporazumi o izbegavanju dvostrukog oporezivanja sa zemljama u kojima je stepen poreske kontrole manji.
„U ovim slučajevima firme koje su registrovane u nekoj od tih zemalja, a dobar primer su Ujedinjeni Arapski Emirati ili neka ofšor zona, koriste se kao podizvođači ili se sa njima sklapaju fiktivni ugovori o poslovima. Domaća firma njima uplati novac za realizaciju tog posla, a oni onda taj novac podignu i nekim svojim kanalima vrate u Srbiju, nekada i tako što neko do nadležnih organa zažmuri, jer je ipak reč o velikoj koruptivnoj operaciji“.
Naš sagovornik dodaje da je ta inostrana firma ili registrovana na nekog nerezidenta, dakle stranca ili pak na nekoga koga poreski organi teško mogu dovesti u rodbinsku ili neku drugu vezu sa vlasnikom firme u Srbiji.
Keš se, dodaje ovaj poreski stručnjak, može izvući i tako što vlasnik privatne firme nakon što je njegova firma naplatila ugovoreni posao od državne kompanije, isplati sebi dividendu i taj novac podigne sa svog ličnog računa.
„Najčistija situacija, da tako to nazovemo, jeste kada pravno lice plati porez na dobit, vlasnik zatim plati porez na dividendu, a keš koji je podigao vrati onda onome sa kim se dogovorio, ali to se ređe u praksi dešava“.
Pojašnjenja radi, domaćim propisima pravna lica su u obavezi da plate 15 odsto poreza na dobit preduzeća, dok vlasnik preduzeća, odnosno fizičko lice, plaća još 15 odsto poreza na dividendu nakon što novac sa računa firme čiji je vlasnik želi da uzme za sebe.
Ko je lud da plati?
U praksi se dešava i da se za izvlačenje novca koriste gubitaši. Drugim rečima, zbog prava na poreski kredit, ove firme se zloupotrebljavaju za sklapanje fiktivnih poslova i izvlačenje novca.
„Zakon o porezu na dobit propisuje mogućnost nekom pravnom licu da gubitke iz ranijih godina pokriva iz buduće dobiti, ali ne duže od pet godina. Drugim rečima, ukoliko, primera radi, neko pravno lice zabeleži u četiri godine gubitak od milion dinara, a u petoj godini dobit od milion dinara, on neće platiti porez na tu dobit, zato što je prethodno beležio gubitke. Ako pretpostavimo da je on tu dobit stekao sklapanjem fiktivnog posla, a nema obavezu plaćanja poreza na dobit, vlasnik te firme može sebi da isplati dividendu i tako dođe do gotovine, čak i ako plati porez na dividendu. A ako ne želi da plati porez na dividendu, može ugovoriti drugi fiktivni posao sa nekom drugom firmom ili paušalcem i na taj način dođe do keša“.
Knjigovođa Dragan Radović, vlasnik knjigovodstvene agencije Kvatro smatra da oni najzaštićeniji i bliski vlastima zapravo i ne prijavljuju prihode.
„Ne prijavljuju prihode, vrše stravičnu utaju PDV-a, ne plaćaju doprinose radnicima, podižu gotovinu u nenormalnim količinama i kao niko to ne vidi i ne kontroliše. Prstom se upire u sivu ekonomiju i rad na crno, ali tvrdim da je veći problem od tog to što legalna privreda taji i ne prijavljuje stvarne prihode“, tvrdi Radović.
Radović svoju teoriju da država, odnosno nadležni organi svesno žmure na najveće utaje, dokazuje i time što se smanjuje važnost fantomskih firmi koje se osnivaju upravo kako bi poslužile za utaju poreza ili izvlačenje gotovine iz regularnih preduzeća, a što je pre samo jedne decenije bila rasprostranjena praksa.

CIVILNI SEKTOR
Magična šifra 70.22
Zbog teže poreske kontrole i dokazivanja da je reč o fiktivnim poslovima koji se zapravo nikada ne obave, za izvlačenje novca se najčešće koriste konsultantske agencije. Njih, pritom, ne koriste samo pravna lica, nego i civilni sektor.
Direktor jedne nevladine organizacije iz Beograda reći će nam, uz osmeh, da je u nevladinom sektoru omiljena šifra delatnosti 70.22. Reč je o konsaltingu u vezi sa poslovanjem, jer upravo konsultantske usluge i ugovori predstavljaju najčešće korišćen mehanizam za izvlačenje novca.
Razlog treba tražiti u činjenici da je u pitanju teško opipljiv posao i lako „rastegljiv“ kada je reč o iznosima koji se za njega plaćaju. Time su mogućnosti za izvlačenje novca velike.
Konsultantske usluge mogu se naručivati za najrazličitije analize, izradu preporuka, unapređenje procesa i sl. Naš sagovornik objašnjava da se i advokatske kancelarije koriste kada su u pitanju pravne konsultacije ili analize.
Mehanizam je, pak, identičan.
„Ovaj mehanizam koristi se tako što imate namenski registrovane agencije kao protočni bojler, a ako i nisu za to namenjene nego stvarno nude neku uslugu, one zbog mogućnosti paušalnog oprezivanja odlično služe da izvlačenje novca. Dakle, vi napravite fakturu toj agenciji za neki posao koji ustvari nije ni urađen, uplatite iznos i onda vam oni vrate taj novac na ruke. Provizija u ovim slučajevima je od šest do 10 odsto od iznosa, to agencija zadrži za sebe, ostalo sve vrati“, objašnjava sagovornik Forbes Srbija.
Drugi način je da tu uslugu konsultanta koja vam je zaista i potrebna, preplatite, a onda se nakon što konsultant uzme dogovoreni deo, ostatak novca vrati u kešu stvarnom naručiocu posla koji ovaj novac ili koristi za lične potrebe ili njime plaća neku drugu uslugu neophodnu svojoj organizaciji. Naravno, u kešu.
Savet para vredan
„Ovo ne znači da taj novac uvek ide u privatne džepove, mada je najčešće tako, ali često se NVO sektor na ovaj način snalazi kako bi taj novac upotrebio produktivnije, zaobilazeći neka nelogična pravila koja postavljaju donatori“, kaže on navodeći da donatori nekada insistiraju na izveštaju o utrošku, ali se čak i ovaj dokument može fingirati.
„Ukoliko smo mi, primera radi, naručili neki fiktivni, odnosno nepostojeći posao nekom paušalcu, mi ćemo umesto njega napisati izveštaj o utrošku, navešćemo da smo platili neki pravni savet, neku pravnu analizu, šta god, a ustvari smo samo na taj način izvukli novac“, objašnjava dobro upućeni sagovornik.
Donatori, mada imaju praksu da kontrolišu sprovođenje projekta i način trošenja novca, ipak to ne čine toliko striktno da im vešti i utrenirani NVO sektor ne bi mogao „ukrasti“ deo novca.
Nevladin sektor na ovaj način može izvući između 20 i 50 odsto od vrednosti projekta, sve zavisi od njegove vrste, ali i umešnosti rukovodilaca civilnih organizacija da fingiraju neke poslove.
Osim konsultanata, NVO sektoru omiljena je i IT podrška. Bilo da je u pitanju izrada i održavanje veb sajta, bilo da se radi o izradi neke neophodne aplikacije ili nekog drugog IT rešenja, uglavnom se novac izvlači na način da se vrednost ove usluge naduvava.
Naime, posao se uglavnom sklapa sa poznatim i dogovorenim „izvođačem“ i to značajno povećavajući broj potrebnih sati za obavljanje posla, a time i njegovu konačnu vrednost.
Novac se može izvlačiti i ugovaranjem preuveličanih troškova promocije. Jedan deo toga je usluga štampanja, na način da se ugovori štampanje, primera radi, 10.000 primeraka, a ustvari se štampa samo 1.000. Razliku između stvarne i plaćene cene štampar nakon što primi uplatu vrati NVO-u.
„Štampanje je zgodan mehanizam, jer je teško utvrditi koliko je materijala stvarno štampano, pogotovo ukoliko se radi o nekim plakatima, flajerima, lecima ili brošurama“, kaže naš dobro upućeni izvor.
Takođe, u usluge promocije ulaze i izrade drugih marketinških materijala poput logoa i banera gde se angažuje spoljni dizajner, obično pojedinac, preduzetnik paušalac, s kojim u dogovoru mogu da se naduvaju fakture i podeli novac. Slično je i s poslovima angažovanja fotografa za događaje, snimanje videa, gde je cene lako fingirati, jer je reč o poslovima gde nema utroška konkretnog materijala osim „potrošnje“ opreme i vremena onoga koji te poslove obavlja. Takođe, pri organizaciji događaja, fakture je moguće uvećati i za poslove moderiranja, keteringa, tehničke podrške i drugih poslova koji su na tim događajima neophodni.
Na kraju, kao jedan od mehanizama koje koriste pojedine nevladine organizacije je i izvlačenje novca preko zarada zaposlenih ili angažovanih honorarnih saradnika na pojedinim projektima, tako što i jedni i drugi deo ugovorene zarade ili honorara vraćaju na ruke menadžmentu organizacije.
Kazne su retkost
Imovina pravnog lica striktno je odvojena od imovine vlasnika tog pravnog lica, pa se pogrešno veruje da vlasnik može imovinom svog preduzeća da raspolaže bez ikakve kontrole.
U praksi se, međutim, često dešava da vlasnici firmi koriste službeni automobil u privatne svrhe, kupuju nekretnine koje nisu sedište kompanije već se koriste za privatne potrebe, nabavljaju materijal namenjen ličnim poslovima novcem sa računa preduzeća ili zloupotrebljavaju firminu karticu za privatne troškove što se zakonski kvalifikuje kao zloupotreba pravnog lica.
Ali, kao što u slučaju zloupotrebe državnog novca kojeg utvrdi državni revizor najčešće izostaje krivično gonjenje i sve se završi na retkoj prekršajnoj prijavi, tako i Zakon o privrednim društvima ne propisuje kaznene odredbe za delo zloupotrebe pravnog lica, već jedino mogućnost da preduzeće kao poverilac podnese tužbu protiv vlasnika koji je izvršio zloupotrebu. Teško je, međutim, zamisliti da će neko pravno lice tužiti, ni manje ni više, nego svog vlasnika.