Priče o gigantima: Prva Petoletka, od Boinga do stečaja

Biznis Petrica Đaković 4. feb 2024. 08:00
featured image

4. feb 2024. 08:00

Barem tri stvari trsteničku Prvu Petoletku izdvajaju od većine drugih giganata nekadašnje jugoslovenske industrije. Bila je to jedna od prvih fabrika koju su komunističke posleratne jugoslovenske vlasti pokrenule već krajem 40-ih godina prošlog veka.

U godinama svog najvećeg uzleta zapošljavala je više radnika no što je Trstenik brojao stanovnika.

Naposletku, gotovo da i nema primera u tranzicionoj Srbiji da su udruženi radnici odlučili da uzmu u zakup proizvodne pogone svog posrnulog preduzeća i pokušaju da nastave proizvodnju, zadrže fabriku u kojoj su radili, a time i sačuvaju svoja radna mesta.

Holding Prva Petoletka već godinama je u stečaju, ali iza nje su ostali ne samo njeni delovi koji su se bavili namenskom industrijom, nego i privatno preduzeće PPT Petoletka doo, koju su i pre nego što je proglašen stečaj u tom preduzeću 2016. godine osnovali radnici. Njih 677 odlučilo je da sa jednakim udelima osnuju preduzeće, a onda i da od stečajnog upravnika uzmu u zakup pogone i mašine ovog bivšeg giganta kako bi nastavili da se bave svojim poslom.

Prvi petogodišnji plan

Istorija ovog preduzeća počinje 23. marta 1949. godine, kada je rešenjem vlade Federativne narodne republike Jugoslavije i potpisom maršala Tita osnovano Državno privredno preduzeće Petoletka, nazvano tako jer je bilo deo čuvene petoletke, odnosno Petogodišnjeg privrednog plana koji je u komunističkoj Jugoslaviji sačinjavan po uzoru na Sovjetski savez.

Ideja je bila da se novoformirano preduzeće bavi ubrzanom industrijalizacijom zemlje, ali i izradom delova za vazduhoplovstvo. Proizvodnja u fabrici počela je prvih dana 1950. godine, u još nezavršenim fabričkim halama gde su radila 102 radnika koliko je Petoletka imala zaposlenih pri svom formiranju.

Zbog namere da se bavi, pre svega, vazduhoplovstvom, za prvog direktora Petoletke imenovan je Zdravko Oljača, inženjer u predratnoj vazduhoplovnoj industriji. Lokalni mediji iz tog kraja pišu kako je prvih godina nakon što je počela sa radom, zahvaljujući fabrici sagrađen vodovod, dalekovod, viseći most na Moravi, ali i stambene zgrade za radnike u fabrici. Ubrzo nakon otpočinjanja proizvodnje, Petoletka vazduhoplovstvu isporučuje „prvu seriju stajnih trapova koji su bili kvalitetniji i jeftiniji od uvoznih“.

“Planiran je bio razvoj fabrike borbenih aviona, stajnih trapova i delova za vazduhoplovstvo, ali on nikada nije realizovan. U fabrici su postali svesni činjenice da preduzeće može da se razvija kao proizvođač hidraulike i pneumatike, pa se pristupilo intenzivnom istraživanju tržišta”, piše u istoriji razvoja trsteničke fabrike.

Prva Petoletka, Trstenik; Muzej Jugoslavije, Wikipedia

Od 1963. fabrika će nositi naziv Industrija hidraulike i pnematike odnosno IHP Prva Petoletka Trstenik. U međuvremenu je zahvaljujući razvoju fabrike, u Trsteniku osnovan školski centar za obrazovanje kadrova za potrebe Petoletke, ali i centar za vanredne studije prvog stepena Mašinskog fakulteta u Beogradu.

„Petoletka počinje da radi punim kapacitetima, počinje da radi u tri smene, a među prvima u zemlji je uvela i četrdesetdvočasovnu radnu nedelju. U krugu fabrike otvara se zdravstvena stanica, a pokreće se i fabrički list”, navodi se u istoriji Prve Petoletke koja se 1967. osamostalila, odnosno odvojila od vojne industrije.

Dolazak Tita i uzlet farbike

Josip Broz Tito posetio je Petoletku i Trstenik u martu 1966. godine, a već sledeće godine u skladu sa potrebama proširenja kapaciteta pokrenut je novi investicioni projekat…

Sredinom sedamdesetih je fabrici na proslavi 25 godina rada uručen Orden sa Crvenom zvezdom. Tada je fabrika imala više od 11.000 radnika i bila je jedna od najvažnijih firmi ne samo u Jugoslaviji, nego i šire. Petoletki je poverena isporuka kočionih instalacija za Kamski automobilski zavod iz SSSR, koji postaje najveći inostrani partner, a zaključuje se i ugovor o licencnoj saradnji sa firmom Linde iz Nemačke.

Izvode se radovi na hidroelektranama, termoelektranama, branama, akumulacionim jezerima, platformama, brodogradilištima, rudarskim kopovima. Neki od najznačajnijih poslova su na jezeru Gazivode gde su montirali hidrocilindre korišćenjem helikoptera, u brodogradilištu Kladovo, u nuklearnoj elektrani Krško u kojoj su radnici Petoletke ugrađivali elektrohidrauličnu opremu na reaktoru“.

Ljubisav Panić, nekadašnji generalni direktor Prve Petoletke, a danas direktor privatne firme koja je iz nje proistekla, kaže u razgovoru za Forbes Srbija da je fabrika u drugoj polovini 80-ih godina doživela vrhunac svog poslovanja.

Sredinom osamdesetih godina godišnji profit je bio pola milijarde dolara, a samo od ruskog „Kamaza“ je dolazilo 100 miliona. Svake godine se gradio po jedan poslovni prostor od po 20.000 kvadrata i zapošljavano je po 1.000 radnika. Fabrika je tih godina dostigla zaposlenost od oko 16.000 radnika, a Trstenik je imao oko 1.000 stanovnika manje. U fabrici su radili radnici od Požege do Stalaća, koji su vozom putovali na posao i nazad kući“, priča Panić.

Ljubisav Panić, direktor Prve Petoletke i PPT Petoletka doo; Foto: PPT Petoletka

U Prvoj Petoletki su rađene kupole za tenk T-84, delovi za ruski „Kamaz“, prevodnice na Đerdapu, cilindri za jednu od najvećih hidrocentrala u svetu, rađenu u Vijetnamu.

“Bili smo jedno od tri najznačajnija preduzeća jugoslovenske industrije, imali smo 18 zavisnih preduzeća. Najveći deo proizvodnje se izvozio u gotovo 40 zemalja širom sveta, ali može se reći da je najveći kupac i najznačajniji poslovni partner bio ruski Kamaz. Radili smo kočione tehnike za njihove kamione, a oni su u tadašnjem SSSR-u bili ozbiljna i ogromna fabrika sa proizvodnjom od 200.000 kamiona godišnje“, kaže Panić koji je u Prvu Petoletku došao kao tehnolog 1986. godine, ali je ubrzo zatim postao najpre direktor u nekoliko zavisnih preduzeća, a onda i celog holdinga.

Baš ove godine biće tri decenije od kada je zahvaljujući hidrauličnom mehanizmu napravljenom u ovoj fabrici, u jednom komadu, podignuta više od 4.000 tona teška kupola hrama Svetog Save u Beogradu.

„Podizanje kupole je jedan od najzahtevnijih poslova koje smo uradili. Oko 20 dana kupola je podizana na visinu od 40 metara a za taj posao dobili smo i Orden Svetog Save II stepena.

Prva Petoletka je u oktobru 1989. godine dobila sertifikat kao jedan od proizvođača stajnih trapova za čuvenog proizvođača aviona Boing, ali taman kada je taj posao trebalo da počne sa realizacijom, desio se raspad bivše države, ratovi, a kasnije i sankcije na ovim prostorima, tako da je posao propao“, kaže Panić.

Sertifikat dobijen od Boinga

Gubitak tržišta i pokušaj privatizacije

Decenijama su Trsteničani bili među onima sa najvećim standardom u bivšoj SFRJ upravo zahvaljujući Petoletki i čitav taj kraj živeo je od nje. „Kada bi primili platu, naši radnici bi okupirali trgovine u Kruševcu i Kraljevu. Živeli smo najbolje u Srbiji. Bilo je i posla i para, sada nema ni jednog ni drugog“, ovim rečima je svojevremeno penzioner Vlajko Milojković govorio o zlatnim vremenima trsteničke fabrike.

Sankcije, ratovi i ekonomska tranzicija učinili su da nekadašnji industrijski gradić postane centar teškog života i nezaposlenosti. Prva Petoletka i njena zavisna preduzeća ostala su tokom 90-ih godina i bez izvoznih tržišta, a time i bez posla.

Panić kaže da je njihov najveći poslovni partner i kupac, ruski Kamaz, takođe, zbog teške ekonomske situacije i raspada SSSR-a prestao neko vreme čak i da proizvodi kamione.

Nijedan pokušaj privatizacije ovog preduzeća tokom prve tranzicione decenije nije se završio uspešno. Prvi je organizovan u junu 2005. godine, drugi u novembru 2007, ali zbog velikog broja zaposlenih i mnogo zavisnih preduzeća ovaj holding nije bio privlačan privatnim kupcima. Rok za dostavljanje ponuda na drugom tenderu produžavan je čak šest puta, a ruski konzorcijum „Rosoboroneksport“ na kraju je odustao od kupovine, jer se jedan od članova konzorcijuma povukao u međuvremenu iz posla.

Država je pokušavala da Petoletku proda u celini, ali i u delovima, odnosno nudeći pojedina njena zavisna preduzeća.

Naposletku, odlučeno je da se svrsta u kategoriju 17 preduzeća od posebnog značaja ne bi li joj na taj način produžili život i zaštitili je od prinudne naplate i stečaja. Dugovi i obaveze preduzeća, u međuvremenu, samo su se množili pa je, prema rečima Ljubisava Panića, pred pokretanje stečaja krajem 2015. vrednost obaveza bila dva puta veća od procenjene vrednosti, a ona je bila znatno veća od stvarne tržišne vrednosti.

„Socijalnim programima koji su se u procesu restrukturiranja i tranzicije sprovodili, broj radnika smanjen je na oko 4.000 da bi na kraju 2015. gotovo svi radnici prihvatili ponuđeni socijalni program. Samo kamate na godišnjem nivou su iznosile milion evra i u takvoj situaciji jedino rešenje bio je stečaj. Izuzeta su dva društva „Namenska“ i TMO, koja su proglašena za firme od posebnog značaja za bezbednost zemlje, ostalo je otišlo u stečaj”, kaže Panić.

Nova, privatna Petoletka

Radnici Prve Petoletke, možda i jedni u Srbiji, a ako ne to, svakako su među retkima, koji su se organizovali oko ideje da rad u nekadašnjem gigantu zamene za rad u svom, privatnom preduzeću. Na inicijativu sindikata osnovali su PPT Petoletka doo, pa je već 2016. godine, u januaru, 677 bivših radnika ovog preduzeća registrovalo, sa jednakim ulogom i udelom, novu firmu.

„Odlučili smo da uložimo svoj novac, formiramo novo preduzeće i od stečajnog upravnika Prve Petoletke uzmemo u zakup hale i mašine kako bismo nastavili proizvodnju. Otpočeli smo proizvodnju, našli nove kupce i od početka smo poslovali pozitivno. Prve dve godine to nije bilo lako, ali smo izgurali. Danas imamo blizu 700 radnika, nas oko 400 smo i suvlasnici i zaposleni, a ostatak su samo radnici. Prvih godina smo zakupljivali hale od Prve Petoletke, a onda smo krajem 2019. uspeli da otkupimo jednu halu koja je od tada u vlasništvu našeg preduzeća. Plan nam je da uskoro celu proizvodnju organizujemo u tom objektu kako više ne bismo plaćali zakup“, zaključuje Panić.

Njihova proizvodnja, prihodi i broj zaposlenih daleko su skromniji od onoga što je nekada proizvodio, prihodovao i zapošljavao njihov prethodni poslodavac. Ipak, zadovoljni su što su uspeli da zajednički sačuvaju barem i deo nekadašnje Prve Petoletke, sebi obezbede radna mesta, a gradu koji se nekada dičio propalim gigantom da ekonomski potpuno ne umre. Kažu da je njima Petoletka mnogo dala, a oni su joj ovim potezom nešto od toga i vratili i na neki način je spasili od pada u zaborav.