Uprkos pomoći Ukrajini, prihodi američke vojne industrije padaju. Zašto?

Uprkos velikim najavama masovnog povećanja atrofiranih kapaciteta proizvodnje oružja i municije u Evropi i Americi radi nastavka pomoći Ukrajini, zasada je sve ostalo na aspiracionom nivou. Umesto toga, podaci pokazuju da se zemlje koje pomažu Ukrajini da se obrani od ruske agresije uveliko oslanjaju na treće zemlje, što se pokazalo kao prilično unosna prilika za njihovu vojnu industriju. Situaciju je za Forbes Hrvatska komentarisao stručnjak za geopolitiku Vlatko Cvrtila
Te zemlje su pre svega Južna Koreja, Turska i Izrael, prema izveštaju koji je nedavno objavio Međunarodni institut za istraživanje mira u Stokholmu (SIPRI). U isto vreme, prihodi američkih proizvođača oružja pali su za 3,5 posto u odnosu na 2021. godinu, uprkos drastičnom povećanju potražnje koji je izazvala ruska invazija na Ukrajinu.
Nije posebno iznenađenje da su se upravo navedene zemlje pokazale najpouzdanijim dobavljačima, budući da imaju razvijenu vojnu industriju koju osigurava stabilna državna potražnja, zbog njihove vlastite nacionalne sigurnosti. Južna Koreja je formalno već 70 godina u primirju sa Severnom Korejom koji uvek može eskalirati u novi rat, Izrael je jednako dugo u nekoj vrsti ratnog stanja, a upravo vodi novi bespoštedni rat s Hamasom u Gazi, dok Turska ima teritorijalne sporove s Grčkom i Kiprom, uz nedavne vojne intervencije u susednoj Siriji.
“Južna Koreja, Izrael i Turska su zemlje koje se ističu kao sposobne da odgovore na povećane izdatke. To su zemlje u specifičnom kontekstu čije industrije moraju da budu reaktivne. Oni takođe proizvode stvari koje su tražene, poput artiljerije i bespilotnih letelica”, komentarisala je za Politico Lucie Béraud-Sudreau, koautorka SIPRI-jevog izveštaja koji izlazi svake godine od kraja Hladnog rata.
Američkim proizvođačima oružja prihodi pali, turskim i izraelskim rasli
Američki proizvođači oružja ostali su dominantni u globalnoj konkurenciji – među najvećih 100 svetskih proizvođača oružja čak su 42 američka – s ukupnim prihodima od 302 milijarde dolara, iako su im prihodi pali za 7,9 posto, pre svega zahvaljujući padu prihoda vojno-industrijskih giganata Lockheed Martina, Raytheona i Boeinga. Iza američkih slede kineske kompanije s ukupnim prihodima od 108 milijardi dolara, pa britanske s prihodima od 42 milijarde dolara.
Najveći rast su ipak zabeležili tajvanski proizvođači – impresivnih 36 posto. Druga je već spomenuta Turska, čije su firme imale rast od 21,7 posto, na 5,5 milijardi dolara prihoda, pri čemu se ističe Baykar, proizvođač poznatih dronova Bayraktar, s rastom prihoda od 609 miliona dolara, odnosno izvanrednih 94 posto. Sledi Poljska na trećem mestu, Norveška na četvrtom i EU na petom mestu. Ukupni prihodi tri najveće izraelske vojne kompanije iznose 12,4 milijarde dolare, više nego dvostruko više od turskih, ali su po rastu prihoda od 6,5 posto tek na osmom mestu.
Četiri najveće južnokorejske firme su čak u blagom padu, za 0,9 posto, prvenstveno zbog pada od 8,5 posto koji ima Hanwha Aerospace. Ipak, u evidenciju za prošlu godinu nisu ušle velike porudžbine južnokorejskih tenkova K2 Black Panther, haubica K9 i borbenih aviona FA-50 koje su dogovorene s Poljskom.
Kako je poljski ministar obrane Mariusz Błaszczak na ceremoniji potpisivanja prošle godine obrazložio, “nažalost zbog ograničenih industrijskih mogućnosti, neće biti moguće da se oprema isporuči u zadovoljavajućem roku” iz SAD-a pa su stoga dogovorili porudžbinu s “Južnom Korejom — našim dokazanim partnerom”.
A prema izveštajima nekih američkih medija, Južna Koreja je indirektno sudelovala u snabdevanju Ukrajine hitno potrebnim granatama kalibra 155 milimetara tako što ih je slala SAD-u i tako pomogla da se popune njihove zalihe ispražnjene slanjem pomoći Ukrajini. SAD je takođe slao Ukrajini municiju istog kalibra koju je držao uskladištenu u Izraelu.
Što se tiče zastoja s evropskom vojnom industrijom, Béraud-Sudreau je ponudila sledeće objašnjenje: “Mnoge firme za proizvodnju oružja susrele su se s preprekama u prilagođavanju proizvodnji za ratovanje visokog intenziteta. Međutim, potpisani su novi ugovori, posebno za municiju, za koje se može očekivati da će dovesti do većih prihoda 2023. i kasnije.”
S druge strane, NATO-u može biti uteha što su dve ruske firme na SIPRI-jevoj skali imale kombinovani pad prihoda od 12 posto, odnosno 20,8 milijardi dolara. Doduše, Moskva u velikoj meri krije podatke o svom obrambenom sektoru, pa i ovu statistiku treba uzeti s rezervom.
Podsetimo, Evropska komisija na čelu s Ursulom von der Leyen je ranije ove godine iznela ambiciozni plan povećanja proizvodnje i nabavke artiljerijske municije s ciljem od milion granata NATO standarda, odnosno kalibra 155 milimetara, do marta iduće godine.
Tim projektom trebalo je da se barem donekle ublaži neravnoteža između ruskih i evropskih, odnosno ukrajinskih zaliha municije, ali kako je nemački ministar obrane Boris Pistorius priznao prošlog meseca, “sigurno je da se može pretpostaviti da (cilj od) milion granata neće biti postignut”. Ukrajinski predsednik Volodimir Zelenski prethodno se požalio da je jedan od glavnih razloga zašto letnja protivofanziva nije pokrenuta ranije bio nedostatak oružja i municije. Protivofanziva je u međuvremenu neslavno propala, usled teških gubitaka i minimalno oslobođene teritorije, a ruske snage već su prešle u protivnapad na nekoliko delova ogromnog bojnog polja.
Ukrajina odbijena za pomoć iz Vašingtona i Brisela
U isto vreme, Ukrajina se nalazi u sve većim problemima. Osim što je situacija na bojnom polju, nakon očigledno neuspešne višemesečne protivofanzive u kojoj je ukrajinska vojska pretrpela teške gubitke, sve kritičnija, novi veliki paket vojne pomoći vredan 61 milijardu dolara, koji je trebao da osigura borbenu spremnost Ukrajine u idućoj godini, zaglavio je u Kongresu, gde republikanski senatori odbijaju da ga odobre, dok administracija Joea Bidena drastično ne pooštri azilantsku politiku i kontrolu granice s Meksikom, koju svakodnevno prelaze hiljade ilegalnih imigranata. Ni lična poseta Zelenskog Kapitolu nije pomogla da republikanci popuste.
Samo nekoliko dana kasnije, Zelenski je dobio novi hladni tuš iz Brisela. Iako je Evropska unija u četvrtak otvorila pristupne pregovore s Ukrajinom, nije uspela da privoli mađarskog premijera Viktora Orbana da odustane od veta na paket od 50 milijardi evra finansijske pomoći.
Ipak, ruska vojska je, prema obaveštajnoj proceni SAD-a koja je ove nedelje objavljena, od početka invazije pretrpela zastrašujuće gubitke: čak 315.000 mrtvih i ranjenih, uz 2.200 uništenih tenkova i 4.400 oklopnih transportera i borbenih vozila pešadije.
To su gubici koji bi dokrajčili sposobnost bilo koje druge vojske za ofanzivno ratovanje, ali ne i ruske, koja je otada sprovela mobilizaciju i zagrabila duboko u svoje zastarele, ali nepregledne zalihe iz sovjetskog perioda, a po izveštajima je snabdevaju i saveznici Iran i Severna Koreja.
Ipak, Rusija je u poslednje vreme ozbiljno povećala i sopstvenu proizvodnju oružja i municije i, po mišljenju mnogih analitičara, prešla u ratnu ekonomiju, što je doprinelo i njenom ponovnom rastu BDP-a – po proceni MMF-a, 2.2 posto ove godine. Takođe, sve je očiglednije da sankcije nisu zaustavile uvoz ključne tehnologije kao što su mikročipovi ili kompjuterski upravljana postrojenja za preciznu metalurgiju.
“Ukrajina se u velikoj meri oslanja na pomoć Zapada, jer u trenutku agresije nije imala naoružanje kojim bi mogla da zaustavi tu agresiju niti da povrati teritorije koje su okupirane. Pomoć koja je dolazila je omogućila stabilizaciju na bojnom polju, omogućila je, na kraju krajeva, uspostavljanje ravnoteže, pa čak i određene pomake u smislu povratka teritorije oko Hersona i Harkiva, i naravno, omogućila im je da dalekosežnim raketama ugrožavaju logističke puteve i centre za dostavu oružja i municije”, komentariše geopolitički analitičar i rektor Univerziteta VERN, Vlatko Cvrtila.
Vlatko Cvrtila: SAD i EU su praznile svoja skladišta umesto da proizvode
“S obzirom na tip ratovanja koji se trenutno vodi, Ukrajina ne može, odnosno teško može da uspostavi i održava ravnotežu na bojnom polju ukoliko joj ne bude redovno pristizalo naoružanje, vojna oprema, municija, pre svega artiljerijska i rakete, kao i dronovi i sistemi protivvazdušne obrane kako bi se mogli sprečiti napadi na gradove i civilne objekte. Tako da je to sada dosta dramatična situacija za Ukrajinu”, ocenjuje.
“Sledeće godine imamo izbore u EU koja će verovatno neko vreme imati manje prostora za donošenje strateških odluka, a isto tako imamo izbore u SAD-u gde već sada imamo otpor republikanaca u Kongresu prema nastavku pomoći, tako da će mogućih blokada sigurno biti i dalje. Stoga nisam siguran da će biti dobrih vesti za Ukrajinu”, prognozira Cvrtila.
Na temu SIPRi-jevog izveštaja i boljih poslovnih rezultata za južnokorejske i izraelske nego za američke firme, ovaj politikolog napominje da treba pogledati strukturu vojno-industrijskog kompleksa u tim državama, ali i da sve što je odobreno od pomoći Ukrajini iz SAD-a nije još uvek napustilo zemlju.
“Takođe, nabavlja se oružje i municija iz zaliha oružanih snaga, što je bio slučaj i kod evropskih država. Praznile su svoja skladišta, nije bilo nove proizvodnje. Tek nakon određenog vremena EU je obećala da će u godinu dana isporučiti milion granata, a zapravo nema proizvodne kapacitete i tek treba da ih postavi da bi oni onda i povećali prihode vojno-industrijskog kompleksa”, tumači Cvrtila: “Mislim da će biti negde oko 400.000 granata eventualno osigurano, dakle to je podbačaj plana.”
Iako to i nije neka novost, nedavni izveštaj Wall Street Journala potvrdio je alarmantno nizak nivo borbene spremnosti i proizvodnih kapaciteta vojne industrije evropskih država. Primera radi, Velika Britanija koja ima najveći vojni budžet u NATO-u nakon SAD-a, ima samo oko 150 borbeno spremnih tenkova, Francuska ima na raspolaganju manje od 90 komada teške artiljerije, dok nemačka vojska ima dovoljno municije za samo dva dana ratovanja.
Rusija je u ovom trenutku definitivno u prednosti
„Što se same Evrope tiče, nakon raspada hladnoratovskog poretka, gde su države bile jako naoružane, jer se predviđala potencijalna agresija s istoka, došlo je do delovanja takozvane dividende mira i demilitarizacije. Jer u tom hladnom ratu Zapad je ustvari pobedio i liberalno-demokratski poredak se proširio prema istoku, a kad države postanu demokratske, uobičajeno je da ne razmišljaju o ratovanju, nego o socijalnim, ekonomskim, obrazovnim i drugim pitanjima”, kaže Cvrtila.
No od početka najveće invazije na evropskom tlu prošle su gotovo dve godine, a uprkos egzaltiranoj retorici o tome da je ovo i naš rat i da je napadnuta ne samo Ukrajina, već i Evropa i liberalno-demokratski poredak temeljen na zapadnim vrednostima, države EU, s izuzecima poput Poljske, Finske i baltičkih zemalja, u praksi nisu pokazale da su ozbiljno shvatile hitnost situacije i potrebu da obnove svoje ispražnjene arsenale.
“Da bi uspostavili vojnu industriju, vi prvo morate da imate osigurana sredstva, međutim, morate imati i stručnjake – koji su nestali, otišli su u neke druge industrije. Morate da imate osigurane logističke pravce za nabavku određenih materijala koji su potrebni za proizvodnju oružja i municije. A pitanje je imate li uopšte na raspolaganju takav materijal”, upozorava Cvrtila i dodaje: “Recimo, ako Nemačka želi da proizvede svoj tenk Leopard ili nešto slično, ne proizvode se sve komponente za njega u Nemačkoj, već u drugim državama koje već imaju popunjene porudžbine iduće dve, tri, godine.”
“Uspostavljanje određenih novih linija za proizvodnju sigurno će trajati. Nemački kancelar Olaf Scholz je pre više od godinu dana rekao da će Nemačka uložiti 100 milijardi evra u obrambene sisteme. Ali za sve to treba vremena. Na kraju krajeva, pitanje je hoćemo li pripremati obrambene sisteme za neki veliki rat s Rusijom ili kakve”, naglašava Cvrtila.
“Rusija je u ovom trenutku definitivno u prednosti, jer njena vojna industrija je inače bila u nekoj fazi lagane dinamike, a sad je povećana i to za sredstva koja mogu da donesu preokret u ratu u Ukrajini. Naravno, Rusija je autoritarna država i lako donosi odluke gde će nešto da instalira i kako će da proizvodi”, primećuje Cvrtila.
Sankcije cure na sve strane
“Ukrajina je takođe počela da proizvodi određena sredstva i da obnavlja određene kapacitete koje je ranije imala. Ipak, možemo reći da će u sledećih nekoliko godina Rusija imati prednost brze proizvodnje, i ne samo brze proizvodnje, nego i brzog transfera prema bojnom polju”, navodi on.
“Sankcije kao model uticaja na promenu ponašanja aktera koji krše međunarodna pravila doosad, od 1945. do danas, nisu napravile ozbiljne promene. Često ističem slučaj Kube, koja je u izolaciji od 1962. pa egzistira i dalje, nije došlo do promene režima. Imamo i Iran od 1985. koji ne samo da nije na kolenima, nego upravo suprotno, deluje u strateškom smislu kao ključna tačka otpora američkim interesima na području Bliskog istoka, i pored toga izvozi naoružanje u Rusiju, a radi i na nuklearnom programu. Tu je i Severna Koreja”, upozorava Cvrtila.
“Sankcije uvedene Rusiji su bile takve da je bilo očigledno da neće funkcionisati niti će štetiti politikama koje vodi predsednik Vladimir Putin. Kao što vidimo, dosta dugo su neke banke i firme, bez obzira što su EU i Zapad odlučile da uvedu sankcije, i dalje poslovale u Rusiji. A osim toga, kad negde uvedete sankcije, procveta crno tržište na kojem se zarađuje ozbiljan novac”, zaključuje Cvrtila: “Sankcije su jedan oblik kazne, ali bez čvrstih kontrolnih mehanizama kojima proveravate njihovo sprovođenje, one cure na sve strane.”
Kad vidimo koliko evropske sankcije Rusiji nisu delotvorne, teško je oteti se sumnji da su i donete s određenim ‘kecom u rukavu’ i da je zemljama poput Nemačke korist od trgovine s Rusijom i dalje važnija od ishoda rata u Ukrajini.
“To nije samo Nemačkoj važno. Svaka država i njene vladajuće strukture moraju da odgovaraju vlastitim građanima u ekonomskom i socijalnom smislu. Evo vam primer Poljske, koja je izuzetno podržavala Ukrajinu, ali kad je ukrajinsko žito počelo da ugrožava domaće poljoprivrednike, praktično je došlo do trgovinskog rata između Poljske i Ukrajine. Tako da svaka država gleda svoje ekonomske interese, a i sam dizajn sankcija je kompromis između 27 država članica EU”, objašnjava Cvrtila.
Petar Stošić, novinar Forbes Hrvatska