Briljantna preduzetnička ideja o finansiranju medicinskih usluga je ipak propala

Silvan Rejns (Sylvain Raynes) svojevremeno je pokušao da primeni svoje životno delo – finansiranje zdravstvene zaštite kroz finansijsko čudo sekjuritizacije.
Ovaj poduhvat ipak nije dobro prošao.
Marši Obermajer želudac se još uvek okrene kad god se seti tmurnog septembarskog jutra 2021. kada je shvatila da bi mogla da izgubi Dina, svog muža.
Njegovi grčevi u stomaku bili su nepodnošljivi i bolni, ali je ipak mogao da hoda. Marša je uspela nekako da ga uvede u auto i odveze u bolnicu udaljenu 1,5 kilometara u gradu Herington u Kanzasu. Lekari hitne pomoći su dijagnostikovali opstrukciju creva opasnu po život i prevezli Dina u Kanzas Siti, udaljen 240 kilometara, gde je uspešno lečen.
Potom je u oktobru zatvorena više od 100 godina stara opštinska bolnica u Heringtonu, kako je rečeno, zbog sve manjeg broja pacijenata i „dugotrajnih finansijskih poteškoća“.
Umesto tri minuta vožnje, najbliža hitna pomoć za Obermajerove je sada udaljena 50 kilometara.
„S obzirom na to da se bolesti i akutna stanja mogu uvek desiti, borite se sa užasnim osećanjem da možda nećete preživeti. Sekunde su u pitanju u nekim slučajevima“, kaže Marša.

Bar desetak malih bolnica u ovom delu Amerike godišnje je zatvarano od 2010. godine, a to znači da mnogi moraju da se voze kilometrima radi bolničke nege, dok im je ranije pomoć bila znatno bliža.
Tu je i ono što Čed Ostin, izvršni direktor Udruženja bolnica u Kanzasu, naziva „povećanim troškovima nege koji neće biti nadoknađeni“.
Mnogi objekti su i dalje otvoreni, ali u nedostatku novca, otpuštaju osoblje i ukidaju usluge.
Jedan preduzetnik je imao rešenje
Pre pet godina preduzetnik iz Kvebeka po imenu Silvan Rejns došao je do rešenja: iskoristiti čudo finansijskog inženjeringa zvanog sekjuritizacija da se zdravstveni radnici brzo isplate, umesto da čekaju tri meseca na novac.
Njegov metod bi pretvorio tržište potraživanja zdravstvenih ustanova vredno 2,6 biliona dolara u imovinu koju bi investitori mogli da kupuju i prodaju. Novac bi oslobodio bolnice od potrebe da se zadužuju i držao ih podalje od privatnih investicionih kompanija, čiji „profit na prvom mestu“ način rada generalno nije dobar za pacijente.
Njegov startap sa sedištem u Severnoj Karolini – Collateral Velocity, privukao je 1,6 miliona dolara finansiranja – više nego dovoljno, kako je rekao – i 2022. proizvod je bio spreman za beta testiranje u tri bolnice.
Ali, kao i kod bezbroj vizionara, njegov plan nije uspeo.
Njegovi partneri u Collateral Velocity odlučili su u kritičnom trenutku da krenu u drugom pravcu i tako onemoguće Rejnsa da svoju inovaciju iznese na tržište. Naizgled neblagovremena poslovna odluka pretvorila je njegovu priču o uspehu u epsku priču o izgubljenoj prilici.
Ovaj stručnjak poznat je na Vol Stritu i radio je u City bank, Credit Suisse, UBS-Paine Vebber, Goldman Sachs-u i na kraju u Mudisu gde je upoznao En Rutlidž.
On i Rutlidž su se venčali 1995. i zajedno su izgradili reputaciju stručnjaka za sekjuritizaciju. Sekjuritizacija praktično znači da se novčani tokovi prodaju u formi hartija od vrednosti.
„Lep dogovor“
Rejns kaže da je njegova opsesija finansiranjem zdravstva počela u muškom toaletu pre oko 20 godina. Ćaskao je sa jednim od direktora banke Fani Mej (Fani Mej finansira hipotekarne pozajmice putem sekjuritizacije), kada je ovaj rekao: „Ono što je ovoj zemlji potrebno je Fani Mej za potraživanja zdravstvenih ustanova“. Od tog trenutka, kaže Rejns, njegov „životni san“ bio je da reši zagonetku finansiranja zdravstva.
Godine 2020. Rejns je pokrenuo Collateral Velocity sa Kristoferom Lenglijem, koji je imao fintech iskustvo. Obojica su posedovala oko 45% kompanije, prema Rejnsovim rečima, dok je šačica investitora kontrolisala ostatak.
Lengli je uspeo da angažuje njujoršku kliring kuću da se pobrine za papirologiju, privatnu investicionu kompaniju da proda hartije od vrednosti i ubedi nekoliko bolnica da testiraju Rejnsov plan. „U roku od šest meseci završili smo ceo posao“, priseća se Rejns.

Ideja
Rejnsov „tajni sos“ bio je kako vrednovati medicinska potraživanja u realnom vremenu.
„Bez toga nemate ništa“, kaže on. Sekjuritizacija u realnom vremenu bi značila da bi provajderi mogli da dobiju gotovinu u utorak za procedure obavljene u ponedeljak.
Rejns kaže da misli da bi se i rezultati za pacijente verovatno poboljšali. Ipak, to nikada nije saznao.
Sve je naglo stalo i pre samog testiranja – 27. septembra 2021, kada je kako kaže primio telefonski poziv kojim je praktično otpušten „preko noći“.
Rejns kaže da mu je kompanija, odnosno partneri, saopštila da mogu i bez njega i da imaju druge ideje te da sekjuritizacija nije rešenje.
„Bio sam naivan“, kaže Rejns: „Njihov životni san nije bio pogođen. Samo moj je bio”. Nakon što je Rejns otišao, Lengli je pomerio fokus kompanije, sada poznate kao Carefi, sa Rejnsovih plaćanja za usluge na negu zasnovanu na vrednosti.
To podrazumeva da pacijenti dobijaju zdravstvene ocene kao što imaju ocenu svoje kreditne sposobnosti, a pružaoci usluga bi dobijali fiksnu naknadu za negu pacijenata sa određenom bolešću. Ako potroše manje, mogu da zadrže razliku. Prema Lengliju, sistem bi trebalo da bude testiran ove godine u Cone Health-u, neprofitnom lancu od pet bolnica sa sedištem u Grinsboru u Severnoj Karolini.
Po ovom sistemu, bolnice bi bile podstaknute da prepoznaju ljude pre nego što razviju hronično stanje ili pre nego se razbole kako bi mogli to da spreče. Tako bi stvarali uštede. „Uradili bismo ovo bez obzira na to da li je Silvan u timu ili ne“, rekao je Lengli.
Ne odustaje od svog sna
Rejns se izruguje toj tvrdnji. On kaže da ono što Lengli naziva „starim modelom“ – plaćanje bolnicama za pružene usluge – ostaje norma u ovoj industriji.
„Ono što me je privlačilo jeste da bi rešavanjem problema, stvorio sopstveno nasleđe. Znao sam da finansiranje zdravstvene zaštite niko drugi neće rešiti. Nazovite to ego tripom. U redu. Svi preduzetnici su u ego tripovima. Uradio sam to jer mogu da uradim, a drugi ne mogu. Uopšte mi nije žao”, rekao je Rejns.
Rejns dodaje i da nije odustao od svog sna da finansira medicinska potraživanja u realnom vremenu. Sledeći put, zaklinje se, to će se dogoditi.
Putovanje od 50 kilometara
Din Obermajer nedavno je posekao stopalo. Pošto je prethodno imao operaciju kolena, penzionisanom poštaru je bio potreban lekar da to pogleda. Pošto je opštinska bolnica u Heringtonu zatvorena, Din i njegova supruga Marša krenuli su na put do Meriona u Kanzasu, suočeni sa jakim vetrom i snežnim nanosima.
Njene misli dok su se probijali uz put su se prirodno okrenule ka životnoj opasnosti koju su preživeli 2021. i šta bi mogli da urade ako se tako nešto ponovi. „Možemo samo da se molimo da do toga ne dođe“, rekla je Marša Obermajer.
Bob Ajvri, novinar Forbes