ISTRAŽUJEMO Da li bi Srbija završila na arbitraži u slučaju obustavljanja tri najveća projekta – Jadar, EXPO 2027 i Beograd na vodi

Srbija do sada, barem da javnost zna, nije potpisala sa kompanijom Rio Sava Exploration nikakav ugovor o realizaciji projekta Jadar. Reč je o dobro poznatom rudniku litijuma u okolini Loznice. To, međutim, ne znači da ova kompanija u slučaju da se naša zemlja predomisli i zabrani dalju realizaciju investicije, ne bi imala pravni osnov da traži zaštitu svojih prava pred nadležnim međunarodnim instancama. Čak i bez potpisanog ugovora, odnosno osnova koji bi podrazumevao direktno kršenje ugovorom preuzetih obaveza.
Mehanizam za ovakav spor, svakako, postoji. Postoji i više pravnih institucija koje rešavaju ovakve sporove. Jedna od njih je Međunarodni centar za rešavanje investicionih sporova, pri Svetskoj banci, u Vašingtonu. Pred ovom institucijom protiv Srbije vodilo se ili se trenutno vodi više sporova koje su pokrenuli investitori koji su tražili zaštitu svojih prava.
Druga institucija je Međunarodna trgovinska komora u Parizu.
Forbes Srbija istraživao je da li postoji pravni osnov za pokretanje arbitražnih postupaka? Šta bi se desilo da se iz nekog razloga (odlukom ove ili neke buduće vlasti) obustave tri, trenutno, najznačajnija investiciona projekta u zemlji – Jadar, Beograd na vodi i EXPO 2027. Koliko bi država morala da izdvoji novca ukoliko bi izgubila ove sporove?
Investiciona arbitraža
Upozorenja da bi Srbija, ukoliko odustane od projekta Jadar, mogla platiti odštetu od jedne do čak tri milijarde evra, stizala su i od predsednika Srbije i od sadašnje predsednice Skupštine Ane Brnabić. Za ove tvrdnje, međutim, nisu izneli nikakve argumente, niti dali objašnjenje. Zato je logičnije pretpostaviti da se radi o paušalnoj oceni i zastrašivanju javnosti po principu „bolje rudnik, nego odštetni ceh“.
Sa druge strane, slične pretnje, samo bez licitiranja iznosom, stizale su svojevremeno i od predstavnika Rio Sava Exploration. Oni su, naime, uoči najava da će se projekat Jadar obustaviti 2022. godine, ustvrdili da je on „predmet zaštite u skladu sa bilateralnim sporazumom Srbije i Velike Britanije i da taj sporazum predviđa međunarodno priznate mehanizme zaštite investicija“.
Drugim rečima, reč je o investicionim sporovima, odnosno investicionim arbitražama koje su moguće i onda kada konkretni ugovori ne postoje. Osnovu za takve sporove predstavljaju bilateralni sporazumi dve zemlje. Spor, dakle, pokreće investitor iz strane zemlje protiv zemlje u kojoj mu je, prema njegovom verovanju, investicija iz nekog razloga ugrožena, a obećanja neispunjena.
Advokati koji učestvuju u ovakvim sporovima tvrde da se broj investicionih arbitraža povećava jer strani ulagači postaju sve svesniji da ti sporazumi o uzajamnom podsticanju i zaštiti ulaganja (BIT) zapravo sadrže moćno sredstvo zaštite njihovih investicija. Srbija, inače, ima oko 50 sporazuma ovog tipa sa različitim zemljama, među kojima je i Ujedinjeno Kraljevstvo.

Pravni osnov
Vladimir Pavić, redovni profesor beogradskog Pravnog fakulteta i predsednik Beogradskog arbitražnog centra, stalne arbitražne institucije pri Udruženju za arbitražno pravo, kaže za Forbes Srbija da nije moguće eksplicitno tvrditi da postoji ili ne pravni osnov za arbitražu u slučaju projekta Jadar. Ono što, međutim, postoji su mehanizmi da se takav spor pokrene.
„Nije moguće na osnovu izjava zainteresovanih strana, bilo da je reč o investitoru ili domaćim političkim akterima, tvrditi da pravni osnov izvesno postoji. Ali, tačno je da postoje mehanizmi koje bi Rio Sava mogao da iskoristi u situaciji da smatra da obećanja koja je Srbija dala nisu ispunjena. Reč je o obećanjima koja je Srbija dala Ujedinjenom Kraljevstvu na osnovu bilateralnog međunarodnog sporazuma o zaštiti investicija“, kaže profesor Pavić.
On dalje objašnjava da se investiciona arbitraža pokreće najčešće iz dva razloga: prvi se tiče nekog činjenja ili propusta koji je država domaćin mogla da napravi u vezi sa određenom investicijom, a drugo je eventualni regulatorni zaokret koji svaka država ima pravo da načini.
„Odlučiti se za regulatorni zaokret je legitimna stvar i pravo jedne države, ali istovremeno može pričiniti štetu stranim investitorima koji su već učinili određena ulaganja uzdajući se u stabilnost regulatornog okvira. Dobar primer je trenutno Španija koja se suočava sa nizom investicionih arbitraža jer je promenila svoj regulatorni okvir za solarnu energiju“, objašnjava Pavić.
Advokati objašnjavaju da je pravno dejstvo ovakve arbitraže direktno izvršivo, odnosno da je reč o pravosnažnim sudskim presudama, pošto je investiciona arbitraža nezavisna od pravosudnog sistema zemlje koja je tužena. I domaći sudovi je ne mogu osporiti niti na nju na bilo koji način uticati.
Sporovi Rio Tinta
U autorskom tekstu, advokati Nina Janković i Vilijam Kirtli, iz advokatske kancelarije Aceris Law LLC pišu o slučajevima arbitražnih postupaka koje je Rio Tinto pokrenuo protiv različitih država i kompanija. U tekstu se, između ostalog, pominje i projekat Jadar kao potencijalna arbitraža ukoliko bi ova investicija iz nekog razloga bila zaustavljena. Kako autori navode, reč je o investicijskoj arbitraži, u skladu sa bilateralnim sporazumom o ulaganjima UK-a o zaštiti ulaganja i investitora ove zemlje u Srbiji.

Autori kažu u zaključku da se Rio Tinto suočava sa različitim pravnim izazovima na međunarodnom nivou, te da iskustva ove kompanije pokazuju „učinkovitost međunarodne arbitraže kao mehanizma za rešavanje sporova u velikim i složenim procesima. Arbitraža ostaje važan alat za rešavanje sporova u rudarskom sektoru i igraće još istaknutiju ulogu kako se rudarska industrija bude dodatno razvijala“.
Iznos odštete
Pavić kaže da se o iznosu odštete koji su pominjali Vučić i Brnabić ne može suditi sa strane, jer za to ne postoje javno dostupni relevantni podaci. Moguće je da oni i imaju neke podatke koje mi ne znamo i na osnovu kojih licitiraju iznosom, ali mi trenutno niti imamo tužbeni zahtev, niti uvid u evaluaciju na koju bi se on oslanjao. Takve, prethodne, evaluacije su skupe i detaljne.
„One u sličnim slučajevima koštaju barem nekoliko stotina hiljada evra. Hipotetički, Rio Tinto bi mogao da traži i iznos koji je do sada uložio u projekat, ali i neki budući profit koji mu je uskraćen jer se projekat obustavlja. Ali to su sada nagađanja, kao i to da li bi takav tužbeni zahtev bio usvojen, i u kojoj meri“, smatra Pavić.
Najvredniji tužbeni zahtev kada je reč o investicionoj arbitraži iznosio je 50 milijardi dolara, dok su oni koji su vođeni u oblasti rudarstva i eksploatacije ruda, uglavnom iznad milijardu dolara.
Profesor Pavić navodi i slučaj u kojem se jedna kanadska kompanija tužila Rumuniju zbog uskraćivanja prava na rudarenje i izgubila je spor, pošto su dva člana arbitraže glasala u korist Rumunije, a jedan je bio protiv.
„Mogao je da bude i drugačiji ishod, jer on zavisi od odluke koju donose oni koji odlučuju o postupku. U ovom slučaju, vrednost odštetnog zahteva bila je pet milijardi dolara„.
Slučaj EXPO 2027
U slučaju Srbije kao domaćina međunarodne izložbe EXPO 2027, takođe, je mnogo nepoznanica. Kakve obaveze je država tačno preduzela i da li one sa sobom povlače mogućnost arbitražnog postupka i plaćanje nekakvih penala u slučaju odustajanja, nije poznato.

Na pitanje o tome može li doći do arbitražnih sporova u vezi sa pripremama za EXPO, Pavić kaže da sporovi iz poslovanja u privredi – bilo da je reč o čisto domaćim ili međunarodnom sporovima, uvek mogu da završe na arbitraži ako ugovorne strane tako predvide. Da li je tako nešto predviđeno u ugovorima sa izvođačima radova na objektima u okviru EXPO, ne može se tvrditi bez uvida u konkretne ugovore.
„Ako ti ugovori sa izvođačima sadrže odredbe o rešavanju eventualnih sporova pred arbitražnim organima, tada bi u slučaju spora i jedna i druga strana bile dužne da se obrate arbitraži, a ne sudovima, ali da bismo to tvrdili potrebno je da znamo šta tačno piše u ugovorima“, objašnjava Pavić.
Nezvanično, pak, advokati kažu da nije nemoguće da bi odustajanje od organizovanja izložbe moglo imati nekakve pravne i finansijske posledice. Ali bi se ovakav potez pre svega odrazio na rejting i kredibilitet zemlje koja se obavezala da bude domaćin.
Beograd na vodi
I dok između Srbije kao zemlje prijema i kompanije Rio Sava Exploration nije još potpisan ugovor, slučaj Beograda na vodi je nešto drugačiji. Ugovor o zajedničkom ulaganju u projekat Beograd na vodi potpisan je aprila 2015. između četiri strane: Republike Srbije, Belgrade Waterfront Capital Investment LLC, Beograd na vodi doo i Al Maabar International Investment LLC.
U njegovom delu koji se tiče rešavanje eventualnih sporova piše da se „svi sporovi, nesuglasice ili potraživanja po osnovu ili u vezi sa ovim ugovorom, uključujući i pitanja u vezi sa raskidom ugovora konačno i isključivo rešavaju arbitražom u skladu sa pravilima arbitraže Međunarodne privredne komore od tri arbitra imenovane u skladu sa navedenim pravilima. Sedište arbitraže je u Beču“.
Ali, osim ovog ugovor sadrži i klauzulu koja strateškom partneru, to jeste arapskom investitoru omogućava da pokrene i investicijskue arbitražu ukoliko smatra da je njegova investicija na neki način ugrožena.
Naime, u jednoj od odredbi ugovora o zajedničkom ulaganju stoji da „strateški partner zadržava pravo da traži zaštitu u skladu sa ugovorom o investiranju između Ujedinjenih Arapskih Emirata i Republike Srbije“.
Ovo znači da se i ugovorom arapski investitor osigurao da zaštitu svog ulaganja može potražiti i pokretanjem investicijske arbitraže, ukoliko bi procenio da za to postoji pravni osnov i da bi taj spor mogao da dobije ukoliko bi se iz nekog razloga dalja realizacija projekta Beograd na vodi zaustavila.