Privreda i protesti: Zašto postoji jedna računica za radnike, a druga za kompanije

Privreda godinama unazad izlazi pred državu sa zahtevima za boljim poslovnim ambijentom, vladavinom prava, manjom korupcijom… Spisak je dugačak i tokom ovih godina se nije značajno skratio. Kada neke od ovih stvari zatraže građani, čini se da privreda nije uz njih. Njen glas se ne čuje. Kako to da biznis i njegovi zaposleni, i kada imaju poneki zajednički cilj, ne podržavaju jedni druge?
Ove godine su u Srbiji održana dva generalna štrajka. Poslednjih dana građani pozivaju na građansku neposlušnost. Forbes Srbija zanimalo je mogu li ovakve akcije uspeti ukoliko u njima značajnije ne učestvuje privatni sektor. I da li je logično da privreda to, ipak, ne čini.
Bez velikih firmi
Kada su studenti u januaru prvi i martu drugi put pozvali da u Srbiji svi stanu, odazvali su se pre svega građani. Ko je mogao, odložio je kupovine i nabavke. Učestvovali su pojedini mediji, izdavači, glumci, profesori, advokati, ugostiteljski objekti, poznati konditor i mnogo manje poznatih preduzetnika. Ne i veće firme.

I ovih dana ulice blokiraju građani i to mahom oni koji ne moraju na posao. Da javnost zna, slobodno odsustvo dobili su zaposleni u IT kompaniji Cake. Do daljnjeg ne moraju na posao da bi učestvovali u protestima.
Profesora Ekonomskog fakulteta, Milojka Arsića, pitali smo da li je očekivano, pa i opravdano, da se privreda ne čuje.
„Čini mi se da se ispostavilo da je Vučićeva strategija da oslabi privatni sektor njemu bila korisna. On je stimulisao strane investitore. Imamo deo privatnog sektora pod njegovom kontrolom. Neke firme su poslednjih godina ozbiljno povećale obim poslovanja zahvaljujući saradnji sa državom. Ostaje onaj deo koji nije u vezi sa državom i on ovih godina stagnira“, objašnjava Arsić.
Kako privreda kalkuliše i kolika je cena
I taj segment privrede ima svoje dileme i računice.
„Taj deo privrede bi možda bio spreman da podrži ovo što se dešava. Ali i oni kalkulišu. Strahuju da bi mogli da se nađu pod represijom i trpe posledice u slučaju da protesti ne uspeju“, pojašnjava Arsić.
Nekada je u protestima državni sektori bio predvodnik. Izuzev prosvete, većinski deo državnog aparata ovog puta se nije odazvao studentskim apelima. I to je rezultat višegodišnjeg rada.
„Važni su ljudi koji rade u državnom sektoru. U državnim preduzećima i državnoj upravi i lokalnoj samoupravi radi 600.000 ljudi. To je četvrtina svih zaposlenih. Tu je, međutim, godinama unazad došlo do ubacivanja ljudi odanih valsti. Nije samo glavni menadžment, već i ostala rukovodeća mesta su u rukama takvih ljudi. Sindikati su pod kontrolom vlasti, pa se i mnogi zaposleni plaše“, smatra Arsić.
Tom broju se mogu dodati zaposleni kod stranih investitora i u kompanijama bliskim vlasti.
„Opet ostaju samo privatne koje nisu bliske vlasti. Ako bi oni otvoreno izrazili podršku, veruju da bi mogli da budu na meti inspekcija, ometani…. Oni mere te gubitke ako ne rade. Morali bi i zaposleni da prihvate rizik i da im u tom slučaju plate budu manje“, kaže Arsić.

Opšte prihvatljivi zahtevi
Knjige raznih boja iznose slične zahteve. Godinama, pa i decenijama unazad, biznis od nadležnih traži više i bolje. Ali, glasovi građana i poslodavaca, reklo bi se, ovog puta nisu u saglasju.
„Udruženja koja okupljaju biznismene koji nisu pod kontrolom vlasti mogla bi da izađu sa saopštenjem koliko je ovo važno za državu“, veruje Arsić. „Zahtevi bi trebalo da budu opšte prihvatljivi. Pitanje da li iko moralan može da odbije da se usvoje bolji zakoni i da se oni primenjuju na sve. To bi trebalo da prihvati i vlast i oni koji su protiv nje. I da pozovu na neku vrstu pregovora i kompromisa. Ovakve krize se rešavaju kompromisima, jer je vlast činila suštinske ustupke. Ali vlast sada nije ispunila nijedan suštinski zahtev. Drži sve stubove koji joj omogućavaju da vlada godinama“.
Poslodavci u računici
Poslodavci ovih dana pregovaraju sa državom o minimalnoj ceni rada. I nisu presrećni. Kako čujemo od Nebojše Atanackovića, počasnog predsednika Unije poslodavaca, sa dosadašnjim i najavljenim povećanjem, minimalna zarada bi za godinu dana trebalo da poraste 37 odsto.
„A to nema odakle da se namiri iz realnih izvora. Ne vidim kako je to moguće. Lepo je imati cilj i želje, ali moramo da se oslanjamo na realne osnove“, kaže Atanacković. „Sada smo u situaciji da se povećavaju minimalne plate. Uvek se držimo, a onda prihvatimo šta je postavila Vlada, jer je ona najveći poslodavac. Tražimo određenu nadoknadu da to povećanje ne bude na teretu samo privredi“.
Koliko se može bez plate
Račinica bi izgleda morala da bude i pred svim zaposlenima. Koliko može da se ne radi, iz ugla poslodavaca, direktno je zavisno od toga koliko bi se moglo sa manjim zaradama.
„Kao što je privatan sektor okrenut preživljavanju, tako su i zaposleni“, odgovara Atanacković. „Ukoliko ti isti radnici ne bi radili, nego bi bili na protestima, ne bi mogli da zarade ono što primaju. Ono od čega žive. Vrlo je teško povezati te dve stvari. To smo videli iz situacije sa prosvetom. Na kraju su morali da rade. Čovek može da protestuje, ali ne može da ne jede i ne pije“.
U većini zemalja Zapadne Evrope, objašnjava nam Atanacković, postoje fondovi u kojima su obezbeđena sredstva za ovakve situacije.
„Sindikati bi trebalo da već imaju napunjen fond iz kog bi isplaćivali platu radnicima koji protestuju. To se podrazumeva u EU. Štrajkuju onoliko koliko ima novca. Ako se ne varam, u Srbiji je 450.000 registrovanih privrednih subjekatra. Od preduzenika, preko mikro do velikih. Tu su velike razlike od toga u kom sektoru posluju, pa i gde posluju. Ukoliko bi masovno zaposleni odbijali da rade, oni bi rušili i samu firmu u kojoj rade“, upozorava Atanacković.
Pred radnicima, u bilo kom sektoru, tako je kalkulacija šta im je činiti, a neposlušni su oni koji su rešili da ne računaju. Ili to ne moraju.