Srbija je već nekoliko puta skakala u budućnost i dokle je stigla: Od Dinkićevog NIP-a do Vučićevog Ekspa

Navikli smo da obuhvate pet, a kad treba može i četiri godine. Valjalo bi da novi krene, kada se prethodni završi i pod njega podvuče crta. Poslednji, čini se najambiciozniji, plan razvoja i ulaganja u Srbiju, međutim, žuri i grabi vreme svog neformalnog prethodnika.
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić najavio je „Skok u budućnost” do 2027. godine od koga nas deli 17,8 milijardi evra ulaganja u sve segmente života. Na istom mestu, u Palati Srbija, tri godine i mesec dana ranije, predstavio je skoro podjednako zahtevan plan „Srbija 2025“ u koji je trebalo uložiti nepunih 14 milijardi evra.
Malo ko bi precizno znao gde se prvi završava, a drugi počinje. Šta je iz prethodnog ostvareno, koliko nas je koštalo, a još manje koliko se kilometara autoputa i brzih saobraćajnica, fasada, mamografa – preselilo u novi.
Građane tek malo dužeg pamćenja najave privrednog skoka, uz značajna javna ulaganja, neodoljivo podsećaju na jedan raniji državni poduhvat. Bio je za svoje vreme prilično ambiciozan, a ni njega nije pratila ozbiljna analiza učinka. Nacionalni investicioni plan (NIP), pompezno je otvoren, a pet godina kasnije, sasvim nečujno i neprimetno – okončan.
I jedan i drugi teško je bilo i teško će biti pratiti. Stariji, „razbijen“ u hiljade sitnih projekata, postavljao je izazov sumiranja i analize realizacije velikog broja radova, a novi, „ukrupnjen“, otežava praćenje utroška novca i realne cene svakog od pompeznih poduhvata.
Skupština da kontroliše
Vlada Srbije, u aprilu 2006. godine, usvojila je odluku da se formuliše investicioni plan za period od 2006. do 2011. godine. Plan je postavio Mlađan Dinkić i predviđao je ulaganje u najznačajnije projekte u privredi, a kontrolu trošenja novca trebalo je da obavlja Skupština Srbije. Sredstva – 1,67 milijardi evra – obezbeđena su pre svega iz privatizacije.
„Najznačajnije razlike između NIP-a i ovog sada projekta su količina sredstava, prosečna vrednost projekta i vremenski horizont“, kaže Milojko Arsić, profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu za Forbes Srbija. „Kada je u pitanju NIP, on je raspolagao sa otprilike 10 puta manje novca. U njemu su dominirali projekti male vrednosti, često su to bila kapitalna ili tekuća održavanja, a ne izgradnja. Kada kažem vremenski horizont, mislim na to da je NIP davao prednost projektima koji mogu relativno brzo da se završe, dok će u sadašnjem slučaju realizacija trajati nekoliko godina“.
Zapravo se nije ni krilo da je brzi učinak važan u selekciji prioriteta. U samoj Uredbi, koja je definisala prvi krug investiranja, nabrojani su kriterijumi. Na prvom mestu se zahtevalo da to bude investiciono ulaganje, bez tekuće potrošnje. Već na drugom je „brza realizacija s rezultatima vidljivim u kratkom vremenskom periodu“.
Prednost je bila mogućnost sufinansiranja projekata i uticaji koje investicije imaju na ljudske resurse (obrazovanje, zapošljavanje, uslovi rada, životni standard). Vrednovala se usklađenost sa sektorskim strategijama i uticaj na smanjenje spoljnotrgovinskog deficita.

Na sitne delove
„NIP je pokretao projekte male vrednosti da bi birači stekli utisak da se na celoj teritoriji Srbije nešto radi, a posebno su favorizovani projekti u lokalnim samoupravama, jer je to odgovaralo interesima stranke G17 koja je u tom trenutku davala prednost politici decentralizacije zemlje“, dodaje Arsić. „Realizovali su se projekti brzo, jer je vlada bila izuzetno nestabilna. G17 nije mogla da pravi dugoročnije planove, jer nisu znali da li će oni biti u sledećoj vladi“.
I pored razlika u konceptu i tempu sprovođenja, veliki državni projekti imaju zajedničku pozadinu.
„Ono što je isto u oba slučaja jeste namera da se javne investicije politički kapitalizuju“, ističe Arsić. „I da se ti projekti personalizuju odnosno vežu za jednu političku ličnost, tada za Mlađana Dinkića, u ovom slučaju za Aleksandra Vučića. Važna je, ipak, razlika što Vučić kontroliše vlast. Dinkić nije imao toliku kontrolu, ali je sa druge strane imao kapital da preti obaranjem vlade“.
NIP je imao propisane procedure, obrasce za prijavljivanje projekata, obrasce za izveštavanje o realizaciji, pa je utisak javnosti bio da ima uvid u izbor i sprovođenje poslova. Nadležna ministarstva su pregledala, klasifikovala i utvrđivala prioritete registrovanih predloga projekata.
„NIP je u početku bio dosta transparentniji, znalo se šta država planira da uloži i u koje projekte, čak su građani i lokalne samouprave pozivane da ih predlažu, ali su onda realizacija i izveštaj o utrošenim sredstvima bili daleko netransparentniji“, kaže Milojko Arsić. „NIP je finansiran iz privatizacionih prihoda i budžetskog suficita, dok se ovde ne govori još uvek o preciznoj finansijskoj konstrukciji. Ukoliko nameravaju da poštuju ovogodišnji Zakon o budžetu, odnosno projektovani deficit od 2,2 odsto BDP-a, kao i deficite za naredne godine prema Fiskalnoj strategiji, država može da se zaduži za oko sedam milijardi evra u sledeće četiri godine“.
Kako pojašnjava profesor Arsić, na taj iznos je moguće dodati još dve ili tri milijarde evra iz depozita države.
„Ostaje da se vidi na koji način će se finansirati ostatak potrebnih sredstava. Iz kojih izvora će se taj preostali novac obezbediti“, napominje Arsić. „Prekoračenje ne mora da bude veliko, zavisi od toga šta će se i u kom roku realizovati. Najavljenih 17,8 milijardi evra se odnosi na razne projekte, uključujući i EXPO 2027. Tu je i deo infrastrukture za koju su sredstva već obezbeđena. Ako se bude kasnilo sa realizacijom nekih od tih projekata, a to se kod nas redovno dešava, onda je moguće da neće sav taj novac biti potreban, niti će deficit biti značajno prekoračen. Za sada je sigurno da će do 2027. biti gotov EXPO, ostalo ćemo videti“.
Neke projekte još čekamo
Na prvom spisku prioriteta NIP-a, iz plana za 2006. i 2007. godinu, vidi se namera da se hitno rekonstruiše 157 domova zdravlja u čitavoj Srbiji i to za 60 miliona evra. Dosad su ko zna koliko još puta bili sređivani, očigledno parcijalno.
Delovalo je tada skoro izvesno da će Beograd vrlo brzo dobiti atletski stadion vredan 2,5 miliona evra. Dvorana je završena, ali stadion prestonica i dalje čeka. Tek sada se gradi u Obrenovcu. Vrednost radova je procenjena na oko 500 miliona dinara, što je oko 4,23 miliona evra.
Pitanje je seća li se iko još da se tada dogovarala izgradnja Nacionalnog teniskog centra na Novom Beogradu. On je u NIP-u upisan za 2007. godinu u iznosu od 1,4 miliona evra. Jedan od datuma kada su se očekivali radnici, bio je i septembar 2011. godine. To se, međutim, zbog nedostatka novca nije dogodilo. U Teniskom savezu Srbije tada su rekli da u budžetu nemaju novca za izradu idejnog projekta, za koji je potrebno oko 50.000 evra. Nacionalnog centra nema ni danas.
NIP je tada kao prioritet zacrtao izradu projekta mosta preko Dunava, kod Vinče. Projekat je gotov, ali mosta još nema. On je do poslednjeg sektora obilaznice oko Beograda, koja tako stiže do Pančeva. Ćuprija će se tek graditi i mogla bi da bude gotova do 2028. godine.
Od nacionalnog interesa 2006. godine je bio i sektor 4 obilaznice, od Ostružnice do Orlovače. Planirano je 150 miliona evra tokom dve godine, od čega 120 miliona iz kredita. Ovaj deo puta u saobraćaj je pušten 15 godina kasnije – 29. aprila 2021. Reč je o 7,7 kilometara, na deonici od mosta na Savi kod Ostružnice do petlje Orlovača i Petlovo Brdo.

Nema analize
Najavljeni „Skok u budućnost“, prema rečima ekonomiste Ljubomira Madžara, teško je i komentarisati, jer mu nije prethodila ozbiljna analiza.
„Nema o tome šta da se kaže“, smatra Madžar. „Za tako veliki plan je potrebno nekoliko stvari. Treba formalno predstaviti program koji identifikuje osnovne pravce delovanja, sredstva za realizaciju. Program treba da govori i o ograničenjima i smetnjama na koje treba računati. Za sada je to samo pusta želja, pa čovek ne može ozbiljno ni da komentariše. Za tako veliki poduhvat treba dobra dokumentacija i vrlo ozbiljni stručni ljudi da se late analize i proučavanja, da pronađu šta je realno. To je na nivou želje i ne treba preterano o tome govoriti“.
Iz skoro identičnih razloga profesor Madžar se nije slagao ni sa starim Nacionalnim investicionim planom.
„Mi smo Nacionalni investicioni plan onomad baš kritikovali“, priseća se Madžar. „I to pre svega jer se nije videlo kako će to moći da se finansira. Nisu obrazloženi prioriteti, niti su se dobro videli. Nisu se bavili šta treba da se pribavi kako bi planovi bili ostvareni. Želja je bila da se brzo završe, ali se nije vodilo računa u kojim pravcima će ići. Nisu se znali ni mehanizmi koji su na raspolaganju za realizaciju. Političari vole da se zalete i bacaju krupna obećanja i neke velike naznake budućeg razvoja, pa na kraju iza toga ne bude ništa. Ostane prazna priča“.
Krupne analize su izostale, ali su nadležni sporadično obaveštavali o učinku. Tako je početkom 2007. godine tadašnji ministar privrede Predrag Bubalo sumirao prvu godinu. NIP-om je predviđeno oko 33 milijarde dinara, odnosno 400 miliona evra za projekte, u 2006. započeto je njih 2.300, a odobreno je još 500. Tada 184 posla nisu započeta, a stepen realizacije NIP-a je iznosio 32 odsto.
„Nisam nailazio na ozbiljne analize, a nisam ih ni očekivao“, kaže Madžar.
„Takvi poduhvati obično budu kao neki mehur. Kao uzburkana voda koja se brzo smiri. Niko niti misli, niti se ko seća, niti nalazi razlog da o tome govori. Pomenulo se, ne povratilo se“, zaključuje on.